Ja mlada, 27 godina..moji plaču bez prestanka,ne jedu..hodaju ko zombi..kuća puna tuge i straha…
2 brata izgubljena, lelemudaju ja sjedim u sobi i razmišljam zašto sam baš
ja dobila rak i to vrstu toliko rijetku da se ni patolog nije suočio s tim nikad…
Odlazim do majke i izgovaram najteže rečenice ikad:
-Mamice šta god da bude zapamti da imaš još dvoje djece za koje moraš živjeti!
Odlazim do tate i njemu govorim:
-što plačeš? Jesam ja ličanka ili ne?!
Bolest se našla zaebavati s krivom osobom! Ubit ću ga, obećavam!
Pakao sam prošla..evo godinu dana od zračenja..izborila sam se,
bila ko lav, hodam opet, imam i divnog dečka, život mi se vraća u normalu
Rane su ostale, kako psihičke tako i fizičke ali i dalje sam to ona ista osoba koja sada ima sreću u očima
Život je čudo
Zagrlite svoje, volite se
Zdrav čovjek je sretan čovjek
Izvor: Budi dzentlmen