Jedno veče, legla sam spavat i u po noći me probudio čudan bol trgnuvši se iz sna krenula sam ustati ali nisam osjetila noge.
U tom trenutku sam mislila da sanjam i uštinula se za nogu al opet ništa nisam osjetila, počela sam vrištati i roditelji su došli i odnijeli me na hitnu.
Dugo vremena nisu znali šta mi je te me nisu mogli niti lječiti.
Nakon skoro mjesec dana provedenih u lječnici bezveze, uspostavili su bolest mišića.
Mene je obuzeo tako čudan osjećaj, bila sam vezana za kolica.
Ništa i nitko sam bila, bespomoćna.
Dobila sam snažnu volju i tražila da me svaki dan vode na terapije i da pokušavam, iako je bilo bezuspješno nastavljala sam.
Svi su se iznenadjivali, i svi su bili sigurni da neću uspjeti jer su lječnici tako rekli.
Prošlo je vremena dosta, a ja i dalje nisam odustajala i trudila se , jedno jutro došli su kao i uvijek RADI REDA da me obidju lječnici te sam osjetila ubod igle u nogu, od tad sam najsrećnija osoba na svijetu.
I danas idem na kontoliranje ali sve je uredu.
ŽIVOT JE JEDAN!
↧
Jedan je život
↧