![]()
Svaki puta kada objavite sliku svog djeteta na internetu vi stvarate njegov online profil.
Koliko je to dobro i kakav utjecaj može imati na život vašeg djeteta u budućnosti, te koliko je sigurno za vaše dijete? Zašto bi trebali biti vrlo pažljivi oko toga što dijelimo na internetu i kako sigurno dijeliti slike s nama dragim ljudima? Ipak, postoje određene stvari koje ne dijelimo s drugim ljudima jer su previše privatne i važne za nas i našu prodicu, te ne želimo nikoga osim uskog kruga ljudi uključiti u to. Fotografije naše djece i da li bi ih trebali dijeliti na internetu predmet su mnogih rasprava i istraživanja. Iako možda ne vidimo direktnu opasnost za dijete od dijeljenja njegovih slika na internetu, ne možemo reći da opasnosti ne postoje. One mogu biti razne, a uglavnom se mogu spriječiti ako znate šta radite. Privatnost i zaštita interesa vašeg djeteta trebali bi biti na prvom mjestu, a broj ne lajkova.
Neke od opasnosti za vaše dijete mogu biti:
• Fotografije mogu otkriti mjesta na kojima se vaša djeca kreću, njihove aktivnosti i navike koje možda želite zadržati za sebe.
• Određene fotografije mogu biti sramotne za vaše dijete u budućnosti.
• Ponekad fotografije mogu vaše dijete izložiti opasnosti od stranaca s lošim namjerama, ili nasilju/izrugivanju od vršnjaka u školi.
• Vaše dijete nema mogućnost izbora želi li da njegovu sliku vide drugi ljudi.
• Algoritmi koje koriste društvene mreže, uključujući i sistem za prepoznavanje lica postaju sve napredniji. Svaka objavljena fotografija postaje dio sistema o kojem ne znate ništa i može se (ali i ne mora) koristiti na način na koji vi ne možete uticati.
Kada su naša djeca u pitanju, trebali bi se staviti u njihovu kožu. Da li će oni za 15 godina biti sretni kad vide sliku sebe i kada znaju da su je vidjeli svi njihovi prijatelji? Sjetite se svojih slika iz djetinjstva. Da li bi se osjećali ugodno da svi vaši prijatelji danas imaju pristup tim slikama kada god požele? Ljudi žele znati da imate bebu, oni će svi lajkati vašu sliku iz rodilišta, ali to ne znači da bi je trebali objaviti. Samom činjenicom da smo se registrovalii na Facebook (ili bilo koju drugu društvenu mrežu) sami svjesno pristajemo dijeliti dio naše privatnosti s drugima i na taj način činimo dio svoje privatnosti dostupnim ne samo drugim ljudima već i Facebooku (ili bilo kojoj drugoj društvenoj mreži). Naša djeca nisu svjesno odlučila da žele dijeliti detalje iz svog privatnog života s drugim ljudima. Oni ih dijele s nama, svojim roditeljima i to je u redu. Ali, da li bi oni željeli to isto podijeliti s nekim drugim, potpuno nepoznatim? Dijeljenje slika nije problem samo po sebi, problem je s kime ih dijelimo i na koji način.
Evo nekoliko savjeta koji vam mogu biti od pomoći.
• Prije nego nešto podijelite, razmislite o tome s kim dijelite i zašto.
• Kada dijelite sliku svog djeteta, razmislite kako bi ona mogla uticati na njegov život, karijeru, odnose u školi i privatnost u budućnosti.
• Ni u kom slučaju nemojte objavljivati gole ili polugole slike svog djeteta. Osim što je neukusno, može biti i vrlo opasno.
• Nemojte koristiti puno ime djeteta. Umjesto toga, upotrijebite nadimak.
• Kako vaše dijete odrasta, uključite ga u proces. Neka samo odluči želi li dijeliti svoje slike na internetu.
• Pregledajte listu prijatelja na Facebooku. Da li svi ti ljudi trebaju biti vaši prijatelji?
• Nikada ne objavljujte podatke o datumu rođenja, adresi, školi, broju telefona i slično.
• Nikada ne dijelite fotografije druge djece, osim ako nemate saglasnost njihovih roditelja. IZVOR: ModernoRoditeljstvo.com
Jedna majka je odlučila s javnosti podijeliti svoje razloge zašto je prestala objavljivati fotografije djeteta na društvenim mrežama koje su postale nezaobilazan dio naših života.
– Beba je došla u vaš život. Mirisna, medena, kao porculanska lutka! Ponosni ste i volite svaki milimetar vašeg djeteta i želite tu radost, ljubav i ponos podijeliti sa svijetom. A gdje drugo nego na društvenim mrežama. Beba napravila ovo, napravila ono, bebin pogled gore, dolje, pod uglom od 30 stupnjeva … Ne znate koju fotografiju odabrati, pa objavljujete svih trideset, “okinutih” u pola minute. Svaka ima svoju draž. Snimate dijete, dijelite sa svijetom. Da svi vide kako je pametno, slatko, milo, kako fino priča, pjeva, kako pliva, … da vide svi. Koji svi?
Koliko imate “prijatelja” na društvenim mrežama? Ja ih, osobno, imam preko 800. Baš jučer sam se zabezeknula pri pogledu na cifru broja ljudi koji imaju svakodnevni uvid u moje aktivnosti. Poznajem li ih sve? Naravno da ne. Ni polovicu. Razlog zašto su me dodali za “prijatelja” – uglavnom nepoznat. Mogu samo naslutiti.
Nekada sam bila gore opisani roditelj. Svaki milimetar rasta i razvoja kćerke sam opsesivno objavljivala na internetu da vide prijatelji, obitelj, poznanici. Ali nisu samo oni imali pristup mojim fotografijama. Imali su svi oni koje sam pustila u svoje virtualno okruženje. Nekako sam se, a vjerujem i većina vas, vodila logikom “ma što loše može dogoditi ?!” ili da se sve loše stvari događaju nekom drugom. I događale su se. Događaju se. Djeca bivaju oteta od strane otimača koji su se potrudili naći dijete slično onom za koje su imali spremne dokumente. Našli su dvogodišnju djevojčicu preko programa za prepoznavanje lica. Došli i oteli dijete majci iz ruku. Priča je imala sretan kraj pa je rezultat bio “samo” pretrpljena trauma za dijete i roditelje.
Tada sam shvatila kako to može biti bilo čije dijete, moje, tvoje, njihovo. U bilo kojem gradu, bilo koje države na svijetu. Panično sam poskidala gotovo sve fotografije svoje djece iz straha od svjesnosti koliko djecu izlažem neznancima koje imam za “prijatelje”.
Počela sam obraćati pozornost na fotografije svojih poznanika i prijatelja. Među onim normalnim fotografijama nasmijane djece koje svakom živom stvoru razgale dušu nemali broj ih je bio drugačijih. Fotografije uplakane i tužne djece. Bijesne i razočarane. Onih koji su poslati u kaznu pa tugaljivo vire iz ćoška, pa djeluju neodoljivo i mami i auditoriju. Fotografije bolesne djece pod temperaturom. Fotografije malih djevojčica, našminkanih, namontiranih koje poziraju kao velike. I što me najviše prenerazilo, fotografije potpuno nage djece! Ove dvije zadnje skupine su idealna meta za pedofile koji će na svaki način sakriti svoju nastranost i pratiti vaše fotografije.
Da vas nešto upitam. Kako biste se osjećali kada bi vas netko fotografirao dok ste natekli od prehlade, sklupčani na kauču? Ili kada ste tužni i uplakani? Ili da se upravo rastanete od kućnog ljubimca i plačete kao kiša, a netko vas snima kamerom i to stavi na internet? Ili da vas uhvati u donjem rublju ili gole nakon kupanja, izbaci na društvene mreže i dijeli do iznemoglosti? Biste li mu dali dozvolu za to? Ili biste se osjećali užasno kada biste saznali da je to netko ipak uradio iza vaših leđa? I što je najbitnije, jeste li svjesni da isto to radite svojoj djeci? Dobro, ne svi, ali jedan zabrinjavajući broj vas. Gradite im profile bez njihove dozvole i svatko ima pristup vašoj djeci. Ono što je jednom stavljeno na internet, zauvijek tu ostaje. Facebook profil je nemoguće izbrisati. Jeste li to znali?
Iako su nama koji nemamo nikakvih zadnjih misli ovakve fotografije slatke jer su naša djeca nevine i čiste duše, vjerujte da ima i onih koji ih ne promatraju tako. Koliko god to nama nevjerojatno zvučalo. Jeste li sigurni da ih nemate među svojim prijateljima? Ja nisam. Za onih mojih osamsto i kusur ne mogu ruku u vatru staviti da ih nema s takvim sklonostima…
Čini se da je ovo vrijeme izopačenosti u svakom smislu dovelo do toga da su nam djeca na nekim poljima prezaštićena, dok ih na drugoj strani “dajemo” masi na izvol’te. Ne kažem da treba prestati stavljati fotografije djece na društvene mreže. Samo se zapitajte, da ste na mjestu djeteta, biste li i sami voljeli da vam takva fotografija osvane na internetu? I što je najbitnije, tko je sve može vidjeti. I gdje može završiti. A onda učiniti ono što vam savijest nalaže.