Ruku na srce, ljudi koji plaču za vrijeme gledanja filma imaju nešto što ostali nisu u potpunosti kultivirali – empatiju.
Poseban tip osoba posjeduje empatiju. Mnogi ljudi – narcisoidne osobe i sociopati, na primjer – su rođeni bez nje i žive cijeli svoj život bez da se ikada uistinu stave u položaj druge osobe. Oni ne mogu osjećati ništa prema drugim ljudima i to nije uvijek dobra stvar.
Zapravo, potrebno je mnogo snage kada brinete za druge ljude i njihove situacije. Život je surov prema nekim ljudima, a ako ste u mogućnosti zapravo staviti se u tuđi položaj i osjetiti tu bol, to govori nešto o vama.
Vi ste dovoljno jaki da se zapravo izdržite tu bol, ali je svejedno osjetite. Vi ste dovoljno jaki da budete jaki i za druge i imate mogućnost da zapravo osjetite ono što oni osjećaju.
Briga za druge osobe nikada nije slabost, čak i ako je ta osoba samo lik u filmu. To pokazuje da zapravo imate srce, srce koje se može slomiti za druge. Iako može biti slomljeno, do kraja filma, znate da će biti ponovno sastavljeno.
Mogućnost brzog oporavka govori nešto drugo o ljudima koji plaču za vrijeme gledanja filmova: oni su dovoljno jaki i dovoljno pametni da zapravo odvajaju stvarnost od fikcije.
Naravno, to nije jedini razlog zašto ljudi plaču dok gledaju filmove. Suze teku, jer ste i vi doživjeli ono što je lik iz filma doživio – suze sjećanja su bolne. Ponekad je katarzično vidjeti filmove u kojima ljudi doživljavaju stvari koje i mi doživljavamo, jednostavno zato što nam to omogućuje da se oslobodimo nekih potisnutih emocija na zdraviji način.
Zatim, tu je vrsta suza koje teku kad ste zapravo samo pod dojmom umjetničke genijalnosti filma. To nije nešto što rade samo pretenciozni ljudi. To se zove Stendhal sindrom u svojim naprednijim oblicima, a to znači da vas umjetničko djelo može dovesti do točke gdje osjećate fizičke i emocionalne simptome.
Za ljude koji su stvarno osjetljivi, gledanje uistinu dobrog filma, slušanje dobre emisiju ili čak čitanje pravog stripa, može biti test sposobnosti zadržavanja mirnog izraza lica. To, također, može biti poput vožnje na vrtuljku –prisiljava vas da se suočite i prihvatite emocije koje većina drugih zanemaruje.
Ako mene pitate, to je zahtjeva puno snage. Možda to nije vrsta snage kakvu većina ljudi zamišlja kada misle o snažnoj osobi, ali to je najvažnija vrsta emocionalne snage: empatija.
Čak i ako ne možemo podići uteg od 100 kg, mi istražujemo naše emocije, to može podići naš duh više nego bilo što drugo. Izvor: atma
Ljudi se na različite načine nose s osjećajima, a isto tako ih i izražavaju. S plakanjem se uglavnom povezuje duboki osjećaj tuge, a i ne mora da uvijek bude tuga posrijedi.
Prema psiholozima plač je dobar i zdrav, a osobe koje mnogo plaču su posebne. Sljedeći put kad budete na rubu suza, sjetite se ovih nekoliko stvari o plakanju.
Plakanjem smanjujete stres – ako ste osoba koja lako puša emocije van, onda ćete se lakše nositi s teškim životnim situacijama. Nakon što “otplačete svoje”, osjetit ćete olakšanje i bit ćete u stanju jasnije sagledati situaciju koja vam je natjerala suze na oči. Pokazujete da se ne bojite vlastitih osjećaja – plakanje je također znak da se ne bojite onoga što osjećate. Plakanje je znak da prihvaćate svoju ranjivost i osjećajnost. To je znak da ste snažna osoba i da stvari nazivate pravim imenima.
Plakanje je također znak zdravog srca i mozga. Pokazujete koliko ste hrabri – osobe koje pokazuju svoje emocije su hrabre i autentične. Važnije im je da žive svoju istinu, nego da brinu što će drugi pričati o njima. Osim toga znaju da bi i drugi rado češće pokazali svoje prave osjećaje (makar i kroz suze), ali se ne usude jer moraju održavati sliku o sebi koju su stvorili.
Plakanje pomaže uspostaviti ravnotežu – kad prihvatite svoje osjećaje, a plakanje je dio procesa prihvaćanja, lakše ćete otpustiti osjećaje koji vas tište.
Ako plačete jednom tjedno, možete živjeti bez stresa, dodao je on. Godine 2014. Yoshida se udružio s Hideho Aritom, profesorom na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Tokiju, kako bi zajednički održali niz predavanja s ciljem podizanja svijesti o prednostima plakanja.
On je od tog trenutka postao pretrpan zahtjevima škola i različitih kompanija da održi radionice i druge aktivnosti o spomenutoj temi. No, zanimljivo je istaći kako Yoshida nije prva osoba koja se bavila blagotvornim učincima plakanja na zdravlje ljudi.
Godine 1981. studija pod nazivom “Expert Tear”, koju je predvodio dr. William Frey na Univerzitetu u Minnesoti, tvrdi da plakanje oslobađa hormon endorfin koji doprinosi osjećaju sreće i blagostanja. Još jedna studija provedena 2008. godine na uzorku većem od 3.000 ljudi otkrila je da je plakanje učinilo da se ljudi osjećaju mnogo bolje u teškim situacijama, što je dovelo do toga da autori predlažu plakanje kao oblik terapije.