![]()
U ljudskoj prirodi je da se bojimo smrti i teško nam je govoriti o njoj ili da u njoj prisustvujemo.
![]()
Neposredno prije nego će umrijeti, ljudi predosjete da odlaze s ovog svijeta, osjete da će nekuda otputovati. Neki čak vide svoje bližnje koji su umrli davno – kao da su došli po njih. Patricia je otkrila kako 72 sata prije nego će umrijeti, ljudi počinu pričati o nekim neobičnim stvarima – o putovanjima, kako ne mogu naći cipele, da žele ići svojoj kući, a već su kod kuće… Zapravo imaju vizije o putovanjima, osjećaju da idu nekamo. Mnogi ljudi su oko sat vremena prije smrti znali vidjeti drage ljude koji su davno umrli, a to što su vidjeli nije ovisilo o tome jesu li primili neki lijek ili ne, pokazalo je to istraživanje dvojice psihologa, dr. Karlisa Osisa i dr. Erlendura Haraldsona sa Islandskog sveučilišta.
![]()
Znakovi da je osoba blizu smrti su: kratak dah, depresija, aksioznost, pospanost, umor, mentalna konfuzija, zatvor ili nevoljno vršenje nužde, mučnina, odbijanje hrane i pića. Što je smrt bliža, to ruke i noge, kao i stopala i šake postaju sve hladnije. Koža menja boju, postaje tamnija ili poprima crvenkastu boju. Srce počinje da radi sve sporije i dah je usporen. U ovim poslednjim trenucima često se dešava da osoba u potpunosti prestane da diše na desetak ili više sekundi. A onda na scenu stupa samrtni roptaj, taj užasan zvuk koji osoba ispušta neposredno pre nego što nas zauvek napusti. Reč je o glasnom disanju čiji zvuk ne može da se opiše.
![]()
U trenutku smrti oči postaju staklaste, što može jasno da se vidi ukoliko su osobi oči otvorene. Srce staje, a 20 do 30 sekundi nakon toga gasi se i mozak. Međutim, iako istraživanja pokazuju da smo svesni svega 30 sekundi nakon što prestanemo da dišemo, neki noviji podaci pokazuju da svest može da opstane i po nekoliko minuta nakon što nastupi klinička smrt. Kad osoba umre, često dolazi do nekontrolisanog lučenja urina i fekalija. Ovo zavisi od toga koliko je hrane i pića osoba konzumirala u danima pre smrti.
Prvo počinje da odumire mozak, njegove ćelije se gase nekoliko minuta nakon što srce stane. Zatim polako počinju da odumiru i druge ćelije i tkiva. Krv prestaje da cirkuliše jer je srce više ne pumpa. U narodu kruži verovanje da kosa i nokti nastavljaju da rastu nakon smrti, ali naučnici kažu da to nije istina. Telo dehidrira nakon smrti, zbog čega se koža povlači. Zbog toga dolazi do iluzije da kosa i nokti rastu. Počinje da pada temperatura tela. Nekoliko sati nakon smrti, nastupa mrtvačka ukočenost. Telo preminule osobe je u najvećem broju slučajeva u ovom trenutku već u mrtvačnici.
![]()
Pošto je osoba prestala da diše, mitohondrije u njenim ćelijama prestaju da proizvode adenozin-trifosfat (ATP) molekule, koji su neophodni za stvaranje energije. Bez energije, ćelije odumiru. Bakterije koje inače imamo u telu i koje nisu opasne dok je osoba živa, sada počinju da razgrađuju odumrle ćelije našeg tela. Kao produkt ovoga dolazi do stvaranja zelene tečnosti i gasa koj ima jak neprijatan miris.
Ovo znači da je telo već počelo da se raspada. Među komponentama koje izazivaju smrad nalaze se putrescin i kadaverin. Tu su i jedinjenja koja sadrže sumpor zbog kojeg se javlja onaj neugodan miris trulih jaja. Ćelije vremenom nastavljaju da se raspadaju, a telo se nadima i postaje crno. Mrtvačka ukočenost na kraju popušta. U ovom trenutku je telo uveliko sahranjeno.
![]()
Jednom je jedan čovjek otišao u brijačnicu kako bi se ošišao i skratio bradu. Kada je berberin počeo raditi svoj posao, počeli su razgovarati o mnogim stvarima i raznolikim temama. Kad su se u jednom trenutku dotakli teme Boga, berberin je rekao: “Ja ne vjerujem da Bog postoji.” -“Zašto to kažete?”, upitao je čovjek.
“Dovoljno je izaći na ulicu kako bi shvatili da Bog ne postoji. Recite mi, ako Bog postoji, zašto postoji toliko bolesnih ljudi? Zašto postoje napuštena djeca? Da Bog postoji, ne bi bilo ni patnje ni boli. Ne mogu zamisliti milostivog Boga koji bi dopustio sve te stvari.” -Čovjek se zamislio na trenutak, ali nije odgovorio jer nije htio pokrenuti raspravu. Kad je berberin završio svoj posao, čovjek je napustio brijačnicu. Odmah nakon što je napustio brijačnicu, ugleda čovjeka na ulici s dugom, ljepljivom, prljavom kosom i i dugačkom neurednom bradom. Primjer za prljavo i zapušteno.
![]()
Čovjek se okrenuo i vratio se u brijačnicu te reče berberinu: “Znate šta? Berberi ne postoje.” – “Kako to možete reći?”, upitao je iznenađeno berberin. “Ja sam ovdje i ja sam berberin. Sad sam radio na vama!”
“Ne!”, uzviknuo je čovjek. “Berberi ne postoje, jer da postoje, ne bi po ulici šetali ljudi s dugom kosom i neurednom bradom, kao što je ovaj čovjek napolju.” -“Ah, ali postoje berberi! Međutim, to je ono što se događa kada ljudi ne dolaze k meni.” -“Da, vrlo lepo ste to rekli.” reče nasmješeno čovjek i nastavi dalje svojim putem. IZVOR: 24h.ba
Priča o jednom događaju u školi iz pera naše čuvene pesnikinje i pripovedača Desanke Maksimović, pokazuje na dirljiv i upečatljiv način šta znači biti pravi pedagog. Toga dana učitelj je došao na čas malo kasnije i u razredu zatekao čitavu vrevu. Dečačići, još okruglasti koliko su mali, kotrljali su se kroz učionicu, nijedan nije bio na svom mestu. Obuzeti nekim naročitim uzbuđenjem nisu ga ni primetili, i tek kad je lupnuo dlanom o sto, zabezeknuto zastadoše.– Šta je to? – viknu učitelj. – Jeste li vi đaci ili obična mala deca? Ovaj prekor je delovao. Oni brzo otrčaše na svoja mesta. Učitelj onda mirnije upita: – Zašto je danas takav nemir? Zar još niste naučili šta je škola? Jedan mali se diže i javi bez ikakvih uvijanja, u jednom dahu: – Gospodine, nestalo lenjira.
Opet svi zagrajaše. Hteo je svaki da objasni odakle je i kad lenjira nestalo, koliki je, čiji je. Krađa je bila prvo zlo koje su u svom malom životu sreli, te su bili vrlo uzbuđeni. Učitelj podiže ruke uvis, to je bila zapovest da ćute. – Dakle, lenjir je Milanov, ostao je u drugoj klupi kad ste pošli na odmor – reče on. – Jeste, jeste. U drugoj klupi je ostao. Sva su deca bila oduševljena. Neka su se trudila da budu zabrinuta zbog lenjira, ali im nije polazilo za rukom: iz očiju je sijala radost zbog ovoga burnog događaja. – Možda je lenjir pao pod klupu. Pogledajte dobro! – reče učitelj.
– Nije, nema ga pod klupom – javiše uglas.
Mada su svi ovi mali početnici u životu znali da ne valja krasti, bili bi toga časa svi razočarani da je lenjir odnekud iskrsnuo pod klupom. Jednodušno su želeli kakav veći i strašniji događaj. Učitelj je znao da od njega upravo očekuju sve.
– Gledajte me pravo u oči! – zapovedi im.
Svi ga netremice gledahu, ko u oči, ko u čelo, ko u boru na levom obrazu. Već počeše oči da im suze od upornog gledanja. Ali nade da se pogodi ko je lopov, nije bilo mnogo. Učitelj ih je posmatrao jednog po jednog. Čas su mu se činili svi nevini, čas je opet mogao u svakog da posumnja. Javi se neki mališan iz zadnje klupe:
– Zasuzile su mi oči, ne mogu više da vas gledam pravo. S novog kraja je detinjski slobodno pitao drugi: – Jeste li pogodili ko je lopov? Jedva čekam da znam.
– Mir, mir! – reče učitelj. – Počeo sam da pogađam. U onoga ko je uzeo lenjir, počeo je nos da crveni. Zacelo od stida. Deca počeše jedno drugo da gledaju podozrivo. Milan, kome je bilo nestalo lenjira, diže se i javi.
– U Petra se sav nos crveni.
A učitelj se poče glasno smejati i reče:
– A Petru je nos crven od zime. To je crvenilo sasvim drukčije. Ali ima jedan među vama kome se nosić od stida zacrvenio.
I učitelj poče ponovo da ih posmatra. Tu iznenada opazi kako Miša drži glavu pognutu. Nos mu je, istina, sasvim beo, ali ima uči zagasito crvene. Dok su se drugi okretali i zavirivali jedan u drugog, on je krišom prstom dodirivao svoj nos, trudeći se da, zažmurivši jednim okom, drugim sagleda vrh nosa. Prošetavši između klupa učitelj reče:
Ima još jedan znak po kome sam poznao ko je uzeo tuđi lenjir. Na ramenu tog deteta sedi ptica i plače. Žao joj je što je nije poslušalo kad mu je govorila da ne dira lenjir.
Opet je neopisan žagor u razredu.
– Vidi li se ta ptica? – pitaju puna sumnje deca, sluteći da učitelj pričom o ptici želi samo da pronađe lopova.
– Vi je ne vidite, ali sam je ja dobro opazio.
Neka starija deca počeše poverljivo da se smeše na učitelja, kao da bi mu time htela pokazati kako vrlo dobro razumeju što tako govori i da su mu saučesnici. Oni manji su gledali zbunjeno.
Miša je sad opipao krišom prvo jedno pa drugo rame. U razredu je bila vreva pa niko nije primetio šta je on učinio. I učitelj se pravio kao da nije video, samo se opet nasmeši pa se naglo uozbilji i digavši ruke uvis zapovedi.
– Mir sad. Lopova smo našli.
– Ko je? Ko je? – pitali su mališani sa svih strana.
– To se svima ne govori – ozbiljno ih preseče učitelj. – Dosta je što ja znam. Dete koje je lenjir uzelo to neće nikad više činiti. A sad ja odoh u kancelariju, vi ćete tamo sve jedan po jedan ulaziti i onaj ko je uzeo lenjir predaće ga meni da ga vratimo Milanu. Ulazili su đaci veselo, sve jedan po jedan, i još veseliji izlazili od učiteja. Ušao je i Miša zbunjen i crvenih ušiju, ali se i on vratio veseo iz kancelarije. Veseliji nego drugi.
Sutradan je učitelj Milanu vratio lenjir. Sva deca su radosno tapšala, pa i Miša, i učitelj.